Što je pjesnik time htio zapravo reći?

Sudeći po jednom osvrtu, izgleda da dotični prilog u interesu neupućenih korisnika GNU/Linuxa zahtijeva indiskretniju dopunu...

OpenSource (kao ni računarstvo) nisu otok.

Radi se o odrazima ljudske kreativnosti i civilizacijskog napretka, koji su podložni bezbrojnim utjecajima svog okruženja.

Htjeli to ili ne, svi oni koji se zanimaju za stručna znanstveno-tehnička gledišta tih dvaju suvremenih fenomena, ne mogu i ne smiju zapostaviti složenu povijesno-društvenu pozadinu njihovog nastanka, razvoja i egzistencije.

Moral, etika, pravo te kakofonija državnih, vojno-strateških, društveno-korporativnih i pojedinačnih interesa nastoje - kako same stručne discipline, tako i njihove zastupnike (tj. stručnjake) - trajno staviti pod svoju kontrolu i upregnuti u kola vlastitih interesa.

Po padu Berlinskog zida je preostala jedina velesila, koja je - bez imalo ustručavanja i sve češće - dugu i duboku sjenku krila svog heraldičkog orla u danom trenutku počela bacati (pored ostalog) i na GNU/Linux aplikacije i distribucije iz Europe te drugih dijelova svijeta.

Objašnjenja su pri tom - koliko načelno prihvatljiva, istovremeno ništa manje demagoški plitka - i ne nužno vjerodostojna.

Sa sve većim i nepredvidljivijim posljedicama, koje se tiču svih, pa i nas građana Republike Hrvatske i korisnika GNU/Linuxa.

U međuvremenu ni nama nestručnjacima nije ostalo tajnom, da ne postoji doista sigurna i bezpogrešna aplikacija. To se odnosi podjednako na početničke ali i na one najveće i najsofisticiranije projekte, koji svi u svom programskom kôdu skrivaju manje-veće mnoštvo tipično ljudskih promašaja.

Zbog toga i jest uobičajeno i dobrodošlo, da korisnici-entuzijasti ("hackeri") traže, pronalaze i odklanjaju pogreške ("bugs").

No, u posljednje vrijeme su zamjetni više nego neobični postupci hackera Linuxove jezgre.

Posebice u aktualnoj jezgri 2.4.19 je otkriveno niz pogrešaka u upravljačima ("drivers") uređaja proizvedenih u zemlji neograničenih mogućnosti, čije su zakrpe tiho i bez "suvišnih" pojašnjenja jednostavno usađene u naredne (radne odnosno pokusne) inačice.

Neobjavljivanje pojedinosti u svezi s uzrocima i posljedicama pronađenih grešaka u dotičnim programima se ne može objašnjavati pukom hackerskom indolencijom ili pak obskurnim "security"-mjerama po uzoru na one, koje nastoji nametnuti Veliki M$-brat.

Za sve koji to iz polu-enigmatskog priloga nisu skužili, evo i odgonetke: Digital Millenium Copyright Act.

Ukaz još od prosinca 1998. g. krase podpis g. Williama J. Clintona i skromni, ali nesumnjivo umjesni pridjevak "tisućljetni".

Upravo tzv. "Slobodni software" (ako to uopće još jest i u mjeri, u kojoj to može i smije biti) se nerijetko ističe kao vrhunac transparentnosti i demokracije u računarstvu. No izgleda da su prenategnutim zakonima i djelotvornošću tajnih službi jedne velesile bar za sada ti ideali i te kako ugroženi.

I još samo jedno, čisto praktično pitanje: koji je to administrator u stanju, s objavljivanjem baš svake nove inačice Linuxove jezgre unaprijeđivati svoj sustav, samo da bi profilaktički umanjio vjerojatnost mogućih greški ili pak napada izvana?

O svemu ostalom i sâmi malo porazmislite.

Jedan vrlo lucidni pisac stručnog "security"-štiva, mislim da se zvao Herbert Georg Wells, bi danas mlađim naraštajima zacijelo dao pomalo staromodan i pesimistički ali posve prikladan i dobronamjeran savjet: cure i dečki, pazite što i kome objavljujete, inače biste htjeli-nehtjeli mogli provoditi duga, topla ljeta u Vama dalekom Guantanamu!

Stari lisac Alan Cox je pak sâm pravovremeno spazio u kom grmu lež zec, pa se već odavno i u zlu ne zatrebalo počeo u svojim ChangeLog-ovima hvaliti vlastitom autocenzorskom disciplinom.

Toplu vodu ne treba uvijek iznova pronalaziti. Eto hvalevrijednog uzora.

©2002. Dominko Aždajić
Nositelj svekolikih prava i odgovornosti glede sadržaja ovog priloga je isključivo podpisani autor.